Unutarnji svijet jedne volonterke

Negdje do svoje 25-e sam smatrala da se učenje događa u školskim klupama i za knjigom. Kao i većina ljudi. Kad bih nekad i shvatila neke stvari o samoj sebi, nisam tome pridavala ovo obilježje niti sam to shvaćala kao nešto prevažno, pogotovo u tinejdžerskim danima i ranim 20-ima. Ovo učenje i obrazovanje u klupama i za knjigom se zove formalno obrazovanje i učenje. Ovo drugo, koje se događa u svakodnevnom životu je informalno obrazovanje. Postoji još i neformalno obrazovanje, to je pretežito učenje na radionicama na kojima se primjenjuju metode i principi neformalnog obrazovanja. To je ono koje ja silno volim i promoviram kad god stignem. Sva 3 su jednako važna. Od svakoga dobijemo nešto drugo i skroz različito, ali jednako važno za naš osobni i profesionalni razvoj. O ovom fromalnom svi svašta nešto znamo, tako da bih se ja osvrnula na informalno učenje i rad na sebi.   Najteži moment mi je bio naučiti i prihvatiti da neki moji stavovi, unutarnje misli vodilje, su ograničavajuće ...

Preosjetljiva, emocionalna, slaba . Sve su to pridjevi koji su mi drugi ili sam ja samoj sebi u nekom životnom trenutku pridjenula. Često to bude tako s ljudima koji svoje emocije osjećaju intenzivno. Za mene su emocije navale ogromne količine energije, ponekad je ta energija ugodna, a ponekad i nije baš. Zato se i dijele na ugodne i neugodne emocije. Nikad baš nisam znala kako se nosit s njima i pokušavala sam ih prilagodit nekim društvenim mjerilima i potiskivala ih. Kasnije sam shvatila sam zapravo potiskivala sebe i ono što ja jesam, tome je pridonijela vječno prisutnu  nesigurnost koja mi je trajni suputnik. Nakon nekog vremena sam shvatila da potiskivanje i nije baš dobro jer se u meni množi velika količina emocionalnog smeća koje želi izać van. I najčešće izađe u krivom trenutku, provuče se zajedno s nekom novom emocijom, koju pošteno intenzivira svojom neiskorištenom energijom. Tada mi se najčešće prigovaralo da dramatiziram. Ponekad bi se umjesto pokazivanja emocija zatvor...