Učenje i promjena (it's complicated)

Negdje do svoje 25-e sam smatrala da se učenje događa u školskim klupama i za knjigom. Kao i većina ljudi. Kad bih nekad i shvatila neke stvari o samoj sebi, nisam tome pridavala ovo obilježje niti sam to shvaćala kao nešto prevažno, pogotovo u tinejdžerskim danima i ranim 20-ima.

Ovo učenje i obrazovanje u klupama i za knjigom se zove formalno obrazovanje i učenje. Ovo drugo, koje se događa u svakodnevnom životu je informalno obrazovanje. Postoji još i neformalno obrazovanje, to je pretežito učenje na radionicama na kojima se primjenjuju metode i principi neformalnog obrazovanja. To je ono koje ja silno volim i promoviram kad god stignem. Sva 3 su jednako važna. Od svakoga dobijemo nešto drugo i skroz različito, ali jednako važno za naš osobni i profesionalni razvoj. O ovom fromalnom svi svašta nešto znamo, tako da bih se ja osvrnula na informalno učenje i rad na sebi.

 

Najteži moment mi je bio naučiti i prihvatiti da neki moji stavovi, unutarnje misli vodilje, su ograničavajuće za mene i da moram promijeniti perspektivu. Prvo , to je teško jer već 30 godina tako funkcioniram, razmšljam i dišem. A drugo, bolno je jer moram priznati samoj sebi da sam u krivu. Jedan od momenata koji me natjerao na tu promjenu perspektive se dogodio upravo za vrijeme volonitanja. Organizirali smo event Kvart iz drugog ugla: potraga za blagom u Centru. Ja sam napravila jako veliki dio, bilo je dosta stresno i bila sam sretna kad je bilo gotovo. Realno, to je bio jedan od najboljih evenata koje je Ocean Znanja organiziro, bilo je puno ljudi, svima je bilo zabavno i svašta su nešto novo naučili o Zagrebu. Kad me mentor pitao kako je bilo, ja sam rekla “Dobro je bilo, ali…” i počela nabrajati 10 sitnica koje nisu valjele. Jadan čovjek je bio u šoku, nije vjerovao da netko tko je organizirao većinu vrlo uspješnog eventa može tako reagirati.

Tada sam naučila jako puno toga: da mi je neugodno kada me hvale i da ne vjerujem u to što pričaju jer sama o sebi nemam takvo pozitivno mišljenje, da sam navikla gledati samo ono što treba popraviti za drugi put, da sam uvjerena da se može učiti samo iz kritika i negativnog point of viewa i da mi se to sve o meni ne sviđa. Otvorilo mi se jako puno prilika za osobni napredak tada, puno novih putova kojima sam htjela poći. Ali nije bilo lako. Pojavile su se nove situcije slične tima kada sam mogla primijeniti ono što sam naučila, ali rezultat nije bio 100% zadovoljavajuć.

 

To je normalan put promjene. Ona može biti troma, pasivna, neodlučna. Ponekad negodovati i može ne htjeti doći, koliko god je prizivali. Može se zaletiti na nas punim trkom, a onda stati i ne mrdati kada dođe tik do nas. Može biti već na početku tu, doći brzinom munje i neko vrijeme i ostati, ali onda, kada smo već mislili da je naša, da je posjeduemo, istom tom brzinom pobjeći… pa se lagano vratiti… Ovo je samo nekoliko mogućih scenarija koje možete s promjenom doživjeti. Ja sam ih dosada prošla sve, a sigurna sam da ih postoji još milijun za koje ni ne znam. Možda ih nikad ni ne sretnem, ali sam sigurna da ste ih vi sreli ili ćete ih tek sresti.

 

Put promjene nam otežavaju i sjene koje se nad nju ponekad nadviju. To su stare misli, navike i osjećaji kojih se ona prepadne pa malo pobjegne. To je normalno ako nismo dobro utabali svoj novi put. A za njega treba vremena, strpljenja, prihvaćanja, razumijevanja i ljubavi prema samom sebi. 💗