Stres i što s njim?

 Ja mrzim stres. Bar sam ga mrzila prije nego sam počela volontirati kao ESS volonterka u Oceanu Znanja. Sad ga podnosim. Znam da postoje ljudi koje stres pokreće i ako nemaju za obavit bar 5 ful bitnih stvari kojima je rok danas u ponoć neće se pokrenut. Ja sam dijametralno suprotno od toga. U situacijama kada imam više od 3 ful bitnih stvari za napravit u 5 dana, već se sva pogubim jer me stres pojede i ne mogu razmišljat. Preplavi me taj osjećaj jada i muke. I gotovo. Ja paralizirana. Plače mi se.  Ko da dolazi sudnji dan, a ja se ne mogu pomaknut. Kako sam onda živjela, sigurno se pitate. Tako da sam zaobilazila takve situcije u širokom lukom. Pomno bi isplanirala što i kada radim da sve napravim na vrijeme da me ne uhvati takav stres. Što je super. Kada živite ekstra uređen život i ne daj Bože da nešto iskrsne. Ako se to slučajno i dogodi, onda se događa gore navedeni scenarij. A život, naravno, nije super posložen i isplaniran sustav sekundi, minuta, sata i dana. Baš naprotiv.

Kako sam došla od totalne intolerancije na stres do razine podnošenja?

Pa tako da sam za vrijeme volontiranja svakih mjesec dana barem jednom bila u toj situaciji. To je bilo neizbježno zbog vrste posla, ni jedan dan nije isti i svaki dan se nešto može promijeniti. Valjda baš zato volim sektor civilnog društva, zbog tih njegovih izazova. Ali s druge strane medalje je taj osjećaj pritiska, nekad slabijeg, nekad jačeg inteziteta, ali za mene je on često prisutan kada radim. I na početku bi se paralizirala i onda izvlačila samu sebe ili pričala s mentorom ili supervizoricom da mi pomognu malo posložiti stvari u glavi i promijeniti percepciju. Jer stres je upravo to, naša percepcija neke situacije. Ako smatramo da je ona za nas ugrožavajuća, tijelo se priprema na reakciju fight or flight i počne pumpati krv tamo gdje treba, izlučivati hormone koje treba i sve te slične stvari, počnemo osjećati emocije poput straha i frustracije i tada znamo da smo pod stresom. Ako situaciju ne vidimo kao ugrožavajuću, onda sve ove tjelesne i emocionalne reakcije izostanu. Vratimo se na moje iskustvo bacanja u vatru i preživljavanja stresa u prosjeku svakih mjesec dana.  Mislim da me baš što sam tako često bila u situacijama u kojima sam se paralizirala od stresa naučilo jako puno o stresu, sebi i našem odnosu. I upravo me to što sam jako puno puta kroz njega prošla, ali na kraju napravila sve kako treba i preživjela, osnažilo i dalo mi određenu dozu samopouzdanja da stres više ne vidim kao veliku dramu. Ta hrpa pozitivnih iskustava mi je pokazala da mogu funkcionirat pod stresom, da su rezultati koje postižem tada i više nego zadovoljavajući i da sam na kraju uvijek ponosna i sretna (zato što je završilo :)). Prihvaćanje stresa kao normalne reakcije je također pomoglo. Tijelo je programirano da ga osjeća i jedino ako niste budistički svećenik na Šri Lanci ili Dalaj Lama, osjećat ćete ga. Kada sam prihvatila to, život je postao lakši jer je stres prestao biti neko izvanjsko čudovište i postao moj osjećaj s kojim se, kao i sa svim drugim osjećajima, mogu naučiti nositi. Kada sam ga objeručke prihvatila i naučila kada se i zašto javlja kod mene, osmislila sam i održala radionicu “No stress in the park”, na kojoj smo pričali o tehnikama otpuštanja stresa, a ja sam istražila i naučila sve moguće i nemoguće načine nošenja s njim. Tako sam pomogla sebi, a nadam se i drugima.

 

Što radim kada su mi stresni dani?

1. Unaprijed procijenim da dolaze stresni dani i tada obavim “ja to mogu i sve će biti ok” razgovor sama sa sobom. Više volim kad mi stres pozvoni na vrata, nego da bane nepozvan. (Također se događa da krivo procijenim, pa nekad uopće ne bude stresno, ali neka sam ja sebe pripremila za svaki slučaj).

2. Dozivam onaj osjećaj samopouzdanja tako da se prisjećam svih uspjeha koje sam do sada imala, a dogodili su se pod stresom.

3. Pričam o tome. Iako tu malo štekam ponekad, i često se zatvorim kad sam pod stresom jer je to moj modus operandi kada je teško (koji pokušavam promijeniti). To mi se pokazalo korisno iz 2 razloga: 1. kada stvari kažem na glas, kao da sam odbacila 5 kg tereta sa svojih leđa i on je odlepršao u zrak; 2. bliski ljudi znaju da, ako se ponašam čudno, razdražljiva sam i više osjetljiva nego prije ili se činim distanciranom, razlog nije u njima i ne moraju se pitati jesu li nešto krivo napravili ili rekli, već da prolazim određene procese sama sa sobom i trudim se biti najbolja verzija sebe u tom trenutku.

4. Jedem sladoled i svašta nešto  slatko, gledam glupe serije, vozim bicikl kada je toplo, sve to da bi se nagradila ili malo odmakla od situacije ako vidim da je osjećaj stresa više nije pod kontrolom.  

5. Dopuštam si osjećati se jadno, tužno, umorno, frustrirano,… što god mi dođe u tom trenutku jer je to moja emocionalna reakcija na situaciju stresa i ona je prirodna kao i sam stres i trebam joj dopustiti da dođe, ostane koliko treba i onda ode kada je spremna.

 

Moj najveći uspjeh povezan sa stresom od početka volontiranja do sada…

Nedavno sam bila u situaciji u kojoj sam pokušala napisati i isplanirati neke stvari i onda skužila da je to nemoguće jer se stvari toliko brzo mijenjanju da ih ne bi ni stigla napisati na papir. Situacija je od mene zahtijevala brze reakcije na više strana, a sve se sastojalo od nekoliko koraka koji su se stalno premještali na mom zamišljenom hodogramu. Samo ću još napomenut da je situacija od mene tražila brze odluke i nije bilo vremena za filozofiranje i premišljanje. Znala sam da se ne smijem paralizirati jer bi tek tada sve otišlo k vragu. Rješavala sam jednu stvar po jednu, fokusirajući se samo na taj trenutak i na ono što radim tada. U drugom sam trenutku pak imala širu sliku u glavi i pokušavala vidjeti rješenje iz te perspektive. U trećem sam se pak prilagođavala svim  uvjetima koji su se promijenili od prvog trenutka. Rekli su mi da se to zove fleksibilnost. 

Pa eto za kraj želim sebi i svima vama puno fleksibilnosti u nošenju sa stresom :)

Petra 1:0 Stres, hi hi :)