Perfekcionizam i nesigurnost, zaljubljeni par

Budimo iskreni, ja sam perfekcionistica. Oduvijek sam voljela da se sve radi “kako treba” iliti savršeno, pogotovo posao. Jer ako nije tako, onda nije dovoljno dobro, a ako nije dovoljno dobro, onda bolje da nije uopće. Prema DISC stilovima komunikacije, između ostalog, imam dosta karakteristika plavog tipa, a najviše sam se pronašla u dijelu u kojem će on satima raditi na detaljima koje će primijetiti jedva 2% stanovništva. Dok ti detalji nisu savršeni, ja nisam sretna. Što duže radim na tome, to više frustracija raste jer kužim da gubim vrijeme i da sam za to vrijeme mogla skuhat ručak i pojest, otić sa psom u podužu šetnju, oprat mašinu veša i nabacit power nap od 20 min. Ali si s druge strane ne mogu pomoći, jače je od mene. Mislim da mi je zato uvijek trebalo duže nego drugima da napravim prezentaciju ili napišem seminarski.( I zato što mi je vizualno uvijek bilo bitno, bitnije i od sadržaja. Drugi ljudima baš i ne). Ja sam mislila da oni ne rade “kako treba” i da treba biti teško i da treba uložiti puno vremena da bi rezultati bili dobri (sada kužim da to nije dobro, nego savršeno). Čak i za jedan omanji tekst koji će pisati u opisu Fb eventa.

Uz to sve je često vezana i kontrola. Moram imati sve pod kontrolom i rezultati moraju biti onakvi kakve sam ih ja zamislila. Jer su ti rezultati najbolji. Pogađate, timski zadaci na faxu su mi bili najveća noćna mora, a vještine timskog rada i suradnje velika nepoznanica. Naravno, ne daj Bože da mi itko pomaže, jer se njihova ideja i vizija neće uklopit u moju, i onda će to biti totalni fijasko, a ja si to ne mogu dopustiti. Moj street cred bi pao.

 

Nevolje u raju

Jako mi je dugo trebalo, nekih 30 godina, da shvatim da s tim pristupom nešto ne valja. Tek sam na volontiranju postala svjesna koliko mi on otežava svakodnevni rad jer sam ponekad imala 3 posta i 1 event za napravit u jedan dan. Naravno da sam sa svojim načinom razmišljanja odradila jedva 2, i to bi završila u 10 navečer. Drugi nezadovoljavajuć scenarij je bio ovaj: organizirala sam event na koji je došlo 20 ljudi (za ova vremena i okolnosti to je veliki broj), koji su bili sretni jer su bili na super treasure huntu u centru Zagreba. Moj komentar na to je bio: "bilo je dobro, ali ovo, ovo i ovo je moglo bolje." (Štaaa?!?). Umjesto na 98 pozitivnih stvari koje su se tamo dogodile, ja sam se odlučila fokusirati na one 2 ne tako pozitivne. 

Tad sam ZAPRAVO shvatila da nešto trebam promijeniti. Moj  mentor mi je ukazao na mogući uzrok mog perfekcionizma- nesigurnost. Naime, nesigurni ljudi vole glancati do savršenstva sve što rade jer ne mogu podnijeti kritiku, ne mogu podnijeti da su u nečemu pogriješili. A kada je savršeno, nitko mi ništa ne može kritizirati. Istina, na početku sam se jako nosila s konstruktivnim kritikama supervizorice (a kakva je to tek drama bila iz aspekta vremena koje sam u neki zadatak uložila). Ok, znači samo moram prestat bit nesigurna? Ma komad kolača.Bilo je potrebno dosta više od jednog komada kolača (ali to je ok jer ja volim kolače). 

Pa krenimo redom:

1. Bilo je nužno postati svjesna da mi moj pristup otežava život i da nisam sretna načinom na koji funkcioniram.

2. Počela sam samu sebe hvatati u situacijama u kojima sam dotjeravala neki tekst ili poster u Canvi do iznemoglosti i zaustavljala se kada bi skužila da sam prešla granicu. Često su mi tu pomagali i drugi ljudi koji su mi dali drugu perspektivu i time mi pomogli da si sama pomognem.

3. S vremenom sam naučila kako napisati dobar post ili opis eventa ili napraviti poster i što funkcionira, a što ne. Pa sada dosta toga radim automatski.

4. Moje nije nužno najbolje, a od drugih lošije, samo zato što radimo na drugačije načine. Moj način nije najbolji, a od drugih lošiji. Rad u timu je zanimljiv proces i donosi iste takve rezultate jer se različite ideje i perspektive isprepliću (s tim se još borim).

5. Nesigurnost se smanjila u onom momentu kada sam si dopustila vjerovati da sam ja super i da sam sposobna. Prije tog momenta nisam vjerovala svim komplimentima koji su dolazili s raznih strana, od ljudi s kojima radim na svom volontiranju ili bliskih ljudi koji su već godinama u mom životu.

6. S vremenom sam stekla puno više samopouzdanja. Jer sam napisala 1000 odličnih postova i opisa i napravila barem 500 isto takvih  postera. I shvatila sam da ako sam ih mogla odlično napraviti 1000 i 500, e onda će i 1001. i 501. biti sasvim ok. 

7. Ne treba sve što radim biti savršeno. Većinom je dobro dovoljno. Iliti: "U zlu je vrag i muhe jeo." Savršenstvo je toliko dugo dio mene zbog čega mi je jako teško promijeniti ovaj stav. Još uvijek se borim s njim i ne uspije mi baš svaki put. 

8. Trebala sam se riješiti osjećaja kontrole (uspjelo mi je do sada nekoliko puta). Najviše zato što smatram da ne mogu kvalitetno raditi s mladima ako im zbog svoje potrebe za kontrolom ne pružam prilike za učenje, ako ih ne potičem i ne podržavam u njihovoj samostalnosti.

Ali najvažniji stav koji sam morala promijeniti i bez kojeg ne bi bilo ničeg od gore navedenog je vezan uz pogreške. Počela sam si dopuštati da griješim i na pogreškama učiti. Mislim da je to najbolje moguće oružje koje sada imam za svoju borbu protiv perfekcionizma.