Svijetla strana perfekcionizma (i sveg ostalog na lošem glasu)

-

U prošlom sam postu pisala o vezi između perfekcionizma i nesigurnosti i predstavila perfekcionizam kao nešto čega se trebam riješiti, u najmanju ruku reducirati. Međutim, što ako vam kažem da sam pronašla situacije u kojima je on dobar, štoviše, poželjan? Otišla bi i korak dalje, i zaključila da perfekcionizam nije jedini, već da su sve naše osobine neobojane, a mi smo ti koji ih bojamo u tamne ili svijetle boje. U tamno bojamo sve one osobine za koje smatramo da su loše i trebamo na njima raditi, smatramo ih našom slabom stranom, a u svijetle one koje su nam super, koje volimo i za koje smatramo da ih treba još više razvijati i  koristiti, smatramo ih našom jakom stranom. Zapravo, naše osobine mogu biti i svijetle i tamne, nijansa se aktivira ovisno o situaciji, a same po sebi one samo postoje, samo jesu u nama.

 Evo i par primjera koje sam ja pronašla u svojoj paleti osobina i životnih situacija:

1. Krenimo od zloglasnog perfekcionizma.

On je definitivno moja slaba strana u situacijama koje sam opisala u prošlom postu (kada nešto treba odraditi brzo, a on mi stoji na putu do cilja jer za mene to treba biti savršeno; višesatno dorađivanje detalja koje nitko ne primjećuje i frustracija koja zbog toga nastaje). Međutim, postoje neki zadaci koji su ful odgovorni (najčešće su povezani s financijama i administracijom) i tada stvarno dobro dođe moje oko za detalje i moj perfekcionizam, jer nema mjesta za pogrešku kod zbrajanja računa. 

2. Osjetljivost/emocionalnost.

Cijeli život mi govore kako sam preosjetljiva i previše emocionalna. Pisat ću nekad u sljedećim postovima o emocijama i što s njima. Zasad je dovoljno reći da je neko općeprihvaćeno stajalište društva da su emocionalni ljudi slabi i da se trebaju mijenjati. I ja sam jako dugo dijelila to mišljenje s društvom pa sam zbog toga svoju emocionalnost smatrala svojom slabom stranom. Prvenstveno u situacijama u kojima se uznemirim i zbog količine emocija koje navru u tom momentu ne mogu iskomunicirati što mi je na pameti, ne tonom koji je prihvatljiv sugovorniku. Sada to radim dosta bolje. Moja emocionalnost postaje jaka strana u situacijama kada trebam razumijeti druge i njihove emocije, suosjećati i empatizirati. A to jako volim kod sebe.

3. Razumijevanje za druge.

Super je kada je ono zasluženo i opravdano, ali ponekad se dogodi da zbog njega dajem previše prilika nekome tko ih nije zaslužio i već je odavno prešao granicu. 

4. Volim da se stvari završe.

Bilo da su u pitanju filmovi, sezone serija, razgovori ili zadaci na poslu. Ovo je moja jaka strana kada god je to moguće, pogotovo na poslu jer ću ostati i duže, samo da ne ostane nedovršeno i da ne ostane za sutra. Tom logikom, “završavanje” postaje moja slaba strana kada to nije moguće i frustriram se zbog toga.

5. Kreativnost.

Volim da mi je sve što radim kreativno, zabavno i izazovno. Rad s mladima većinom i je takav, zato ga toliko i volim. I tada je kreativnost svakako moja jaka strana. Ali postaje “smetalo” kada radim na nečemu što nije takvo pa brzo izgubim interes (recimo dokumentacija) i moram se tjerat da odradim zadatak, zbog čega potrošim više vremena nego što bi inače. A da ne pričam o odgađanju takvih zadataka…

Kako mi je ovo saznanje pomoglo u životu?

Svjesnija sam sebe, sebe kao cjeline. Više se prihvaćam takvu kakva jesam, manje sam samokritična, više cijenim to što jesam i sigurnija sam u sebe. Bliža sam svome cilju- da se volim takvu kakva jesam, sa svime što čine mene kao mene, mene kao autentičnu osobu, kakav nitko drugi nije. 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Učenje i promjena (it's complicated)

-
Negdje do svoje 25-e sam smatrala da se učenje događa u školskim klupama i za knjigom. Kao i većina ljudi. Kad bih nekad i shvatila neke stvari o samoj sebi, nisam tome pridavala ovo obilježje niti sam to shvaćala kao nešto prevažno, pogotovo u tinejdžerskim danima i ranim 20-ima. Ovo učenje i obrazovanje u klupama i za knjigom se zove formalno obrazovanje i učenje. Ovo drugo, koje se događa u svakodnevnom životu je informalno obrazovanje. Postoji još i neformalno obrazovanje, to je pretežito učenje na radionicama na kojima se primjenjuju metode i principi neformalnog obrazovanja. To je ono koje ja silno volim i promoviram kad god stignem. Sva 3 su jednako važna. Od svakoga dobijemo nešto drugo i skroz različito, ali jednako važno za naš osobni i profesionalni razvoj. O ovom fromalnom svi svašta nešto znamo, tako da bih se ja osvrnula na informalno učenje i rad na sebi.   Najteži moment mi je bio naučiti i prihvatiti da neki moji stavovi, unutarnje misli vodilje, su ograničavajuće ...
Pročitajte više

Stres i što s njim?

-
  Ja mrzim stres. Bar sam ga mrzila prije nego sam počela volontirati kao ESS volonterka u Oceanu Znanja. Sad ga podnosim. Znam da postoje ljudi koje stres pokreće i ako nemaju za obavit bar 5 ful bitnih stvari kojima je rok danas u ponoć neće se pokrenut. Ja sam dijametralno suprotno od toga. U situacijama kada imam više od 3 ful bitnih stvari za napravit u 5 dana, već se sva pogubim jer me stres pojede i ne mogu razmišljat. Preplavi me taj osjećaj jada i muke. I gotovo. Ja paralizirana. Plače mi se.  Ko da dolazi sudnji dan, a ja se ne mogu pomaknut. Kako sam onda živjela, sigurno se pitate. Tako da sam zaobilazila takve situcije u širokom lukom. Pomno bi isplanirala što i kada radim da sve napravim na vrijeme da me ne uhvati takav stres. Što je super. Kada živite ekstra uređen život i ne daj Bože da nešto iskrsne. Ako se to slučajno i dogodi, onda se događa gore navedeni scenarij. A život, naravno, nije super posložen i isplaniran sustav sekundi, minuta, sata i dana. Baš na...
Pročitajte više

Emocije i šta s njima?

-
Preosjetljiva, emocionalna, slaba . Sve su to pridjevi koji su mi drugi ili sam ja samoj sebi u nekom životnom trenutku pridjenula. Često to bude tako s ljudima koji svoje emocije osjećaju intenzivno. Za mene su emocije navale ogromne količine energije, ponekad je ta energija ugodna, a ponekad i nije baš. Zato se i dijele na ugodne i neugodne emocije. Nikad baš nisam znala kako se nosit s njima i pokušavala sam ih prilagodit nekim društvenim mjerilima i potiskivala ih. Kasnije sam shvatila sam zapravo potiskivala sebe i ono što ja jesam, tome je pridonijela vječno prisutnu  nesigurnost koja mi je trajni suputnik. Nakon nekog vremena sam shvatila da potiskivanje i nije baš dobro jer se u meni množi velika količina emocionalnog smeća koje želi izać van. I najčešće izađe u krivom trenutku, provuče se zajedno s nekom novom emocijom, koju pošteno intenzivira svojom neiskorištenom energijom. Tada mi se najčešće prigovaralo da dramatiziram. Ponekad bi se umjesto pokazivanja emocija zatvor...
Pročitajte više