Unutarnji svijet jedne volonterke

Preosjetljiva, emocionalna, slaba . Sve su to pridjevi koji su mi drugi ili sam ja samoj sebi u nekom životnom trenutku pridjenula. Često to bude tako s ljudima koji svoje emocije osjećaju intenzivno. Za mene su emocije navale ogromne količine energije, ponekad je ta energija ugodna, a ponekad i nije baš. Zato se i dijele na ugodne i neugodne emocije. Nikad baš nisam znala kako se nosit s njima i pokušavala sam ih prilagodit nekim društvenim mjerilima i potiskivala ih. Kasnije sam shvatila sam zapravo potiskivala sebe i ono što ja jesam, tome je pridonijela vječno prisutnu  nesigurnost koja mi je trajni suputnik. Nakon nekog vremena sam shvatila da potiskivanje i nije baš dobro jer se u meni množi velika količina emocionalnog smeća koje želi izać van. I najčešće izađe u krivom trenutku, provuče se zajedno s nekom novom emocijom, koju pošteno intenzivira svojom neiskorištenom energijom. Tada mi se najčešće prigovaralo da dramatiziram. Ponekad bi se umjesto pokazivanja emocija zatvor...

U prošlom sam postu pisala o vezi između perfekcionizma i nesigurnosti i predstavila perfekcionizam kao nešto čega se trebam riješiti, u najmanju ruku reducirati. Međutim, što ako vam kažem da sam pronašla situacije u kojima je on dobar, štoviše, poželjan? Otišla bi i korak dalje, i zaključila da perfekcionizam nije jedini, već da su sve naše osobine neobojane, a mi smo ti koji ih bojamo u tamne ili svijetle boje. U tamno bojamo sve one osobine za koje smatramo da su loše i trebamo na njima raditi, smatramo ih našom slabom stranom, a u svijetle one koje su nam super, koje volimo i za koje smatramo da ih treba još više razvijati i  koristiti, smatramo ih našom jakom stranom. Zapravo, naše osobine mogu biti i svijetle i tamne, nijansa se aktivira ovisno o situaciji, a same po sebi one samo postoje, samo jesu u nama.   Evo i par primjera koje sam ja pronašla u svojoj paleti osobina i životnih situacija: 1.  Krenimo od zloglasnog perfekcionizma. On je definitivno moja slaba s...

Budimo iskreni, ja sam perfekcionistica. Oduvijek sam voljela da se sve radi “kako treba” iliti savršeno, pogotovo posao. Jer ako nije tako, onda nije dovoljno dobro, a ako nije dovoljno dobro, onda bolje da nije uopće. Prema DISC stilovima komunikacije, između ostalog, imam dosta karakteristika plavog tipa, a najviše sam se pronašla u dijelu u kojem će on satima raditi na detaljima koje će primijetiti jedva 2% stanovništva. Dok ti detalji nisu savršeni, ja nisam sretna. Što duže radim na tome, to više frustracija raste jer kužim da gubim vrijeme i da sam za to vrijeme mogla skuhat ručak i pojest, otić sa psom u podužu šetnju, oprat mašinu veša i nabacit power nap od 20 min. Ali si s druge strane ne mogu pomoći, jače je od mene. Mislim da mi je zato uvijek trebalo duže nego drugima da napravim prezentaciju ili napišem seminarski.( I zato što mi je vizualno uvijek bilo bitno, bitnije i od sadržaja. Drugi ljudima baš i ne). Ja sam mislila da oni ne rade “kako treba” i da treba biti teško...

  Ja mrzim stres. Bar sam ga mrzila prije nego sam počela volontirati kao ESS volonterka u Oceanu Znanja. Sad ga podnosim. Znam da postoje ljudi koje stres pokreće i ako nemaju za obavit bar 5 ful bitnih stvari kojima je rok danas u ponoć neće se pokrenut. Ja sam dijametralno suprotno od toga. U situacijama kada imam više od 3 ful bitnih stvari za napravit u 5 dana, već se sva pogubim jer me stres pojede i ne mogu razmišljat. Preplavi me taj osjećaj jada i muke. I gotovo. Ja paralizirana. Plače mi se.  Ko da dolazi sudnji dan, a ja se ne mogu pomaknut. Kako sam onda živjela, sigurno se pitate. Tako da sam zaobilazila takve situcije u širokom lukom. Pomno bi isplanirala što i kada radim da sve napravim na vrijeme da me ne uhvati takav stres. Što je super. Kada živite ekstra uređen život i ne daj Bože da nešto iskrsne. Ako se to slučajno i dogodi, onda se događa gore navedeni scenarij. A život, naravno, nije super posložen i isplaniran sustav sekundi, minuta, sata i dana. Baš na...